Dana 25. lipnja u Hrvatskom saboru održana je rasprava o Godišnjem izvješću o radu pravobranitelja za osobe s invaliditetom
Prethodno raspravi u Saboru, o izvješću je 23. lipnja 2021. raspravljao matični Odbor za zdravstvo i socijalnu politiku koji je jednoglasno prihvatio izvješće i predložio Saboru da se prihvati. Njihovo opsežno mišljenje predstavila je predsjednica Odbora. Saborski zastupnici pokazali su veliki interes za teme izložene u izvješću i proveli sveobuhvatnu raspravu. U raspravu su se uključili svi klubovi koji su jednoglasno podržali izvješće. 18 zastupnika dalo je svoje replike, a velik broj zastupnika uključio se u pojedinačnu raspravu.
Zastupnici su se zanimali za pitanja o inkluzivnom obrazovanju, teškoćama s upisivanjem djece s teškoćama u razvoju u ustanove predškolskog odgoja i obrazovanja, poteškoće vezane uz obrazovanje tijekom trajanja epidemije i nastave na daljinu, potrebe uključivanja pomoćnika u nastavi. Istaknuli su potrebu dodatnog senzibiliziranja djece i učenika na prihvaćanje njihovih kolega s teškoćama u razvoju, a posebno je istaknuta neprihvatljivost dugogodišnjeg nedonošenja zakona koji su od velike važnosti za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju kao što su Zakon o inkluzivnom dodatku i Zakon o osobnoj asistenciji.
Zastupnici su zatražili i poduzimanje koraka na provođenju Nacionalnog plana Nacionalnog okvira za probir i dijagnostiku autizma kao i donošenju Nacionalnog plana za ranu intervenciju. Istaknuli su i potrebu osmišljavanja oblika zbrinjavanja odraslih osoba s poremećajima iz autističnog spektra u trenutku kada se roditelji više ne mogu skrbiti o njima. Naglasili su i potrebu rješavanja pristupačnosti zgrada posebice prilikom obnove nakon potresa.
Nadovezujući se na izvješće pravobraniteljice, zastupnici su upozorili na nepoduzimanje potrebnih mjera za unaprjeđenje položaja osoba s psihosocijalnim invaliditetom. Postavljali su pitanja o opravdanosti korištenja određenih usluga od strane vojnih i ratnih osoba s invaliditetom u odnosu da za iste usluge ostale osobe s invaliditetom trebaju dokazivati svoj invaliditet, pitanje prava prednosti cijepljenja osoba s invaliditetom te njihovih asistenata i njegovatelja, potrebe jednakih uvjeta vještačenja, potrebe osiguravanja natječaja za udruge za specifične potrebe i sl. Govorilo se i o sudjelovanju osoba s invaliditetom na prethodnim parlamentarnim izborima, položaju žena s invaliditetom kao i problematici zapošljavanja osoba s invaliditetom. Pojedini zastupnici su naglasili da se kroz višegodišnja izvješća uočavaju iste preporuke i isti problemi te su naglasili potrebu njihovog žurnijeg rješavanja.
Opetovano su naglašavani zaključci pravobraniteljice o teškom položaju osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju izazvanog pandemijom.
U nastavku navodimo uvodni govor pravobraniteljice Anke Slonjšak:
„ … Zahvaljujem na pozivu i prilici da izložim rad Pravobranitelja za OSI tijekom 2020.
Od 2008. godine do danas, punih 13 godina, ukazujemo na položaj OSI i DTUR, govorimo o njihovim pravima, interesima, ukazujemo na sustavne nedostatke, podižemo svijest javnosti, institucija, stručnjaka u raznim područjima, osnažujemo i potičemo OSI, njihove bližnje, kao i roditelje DTUR da pojedinačno, kao i kroz udruge traže svoja prava. Upravo kako bi instituciju približili svim građanima, što je bio jedan od strateških ciljeva, otvorena su 3 područna ureda. Za područje Slavonije otvoren je 2018. godine ured u Osijeku, u Splitu 2019. godine za Dalmaciju, a krajem srpnja ove godine započinje s radom i Područni ured u Rijeci.
Tijekom 2020. godine zaprimili smo pritužbe od 2.266 fizičkih i pravnih osoba u kojima smo postupali 4.538 puta. Od tog broja različitim pravnim osobama iz privatnog i javnog sektora uputili smo 424 preporuke i upozorenja.
Najveći broj pritužbi stigao je, osim iz Grada Zagreba, iz područja Slavonije i Dalmacije gdje su otvoreni područni uredi.
Vezano uz zakonodavstvo, uputili smo 23 prijedloga izmjena i dopuna zakonskih i podzakonskih akata, dali 74 mišljenja na zakone, planove, strategije i druge dokumente, iako je u 2020. godini obilježila stagnacija u zakonodavnim promjenama, a rezultati dijela naših prijedloga i mišljenja tek su se realizirali u drugom kvartalu ove godine.
O zakonima od krucijalne važnosti za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju koje nestrpljivo očekuju već godinama kao što su Zakon o inkluzivnom dodatku, Zakon o osobnom asistentu i Zakon o socijalnoj skrbi još uvijek se raspravlja u radnim skupinama dok o Zakonu o sustavnom financiranju udruga te implementaciji Nacionalnog okvira za probir i dijagnostiku autizma kao i donošenju Nacionalnog plana za ranu intervenciju još uvijek nije razmatrano.
Vezano uz ovlasti koje se tiču podizanja svijesti i promoviranja prava OSI istaknula bih da smo organizirali, suorganizirali i aktivno sudjelovali na više od 110 događanja u zemlji, te preko 40 u inozemstvu.
Kao što ste znate, značajan broj događanja je otkazan a oni koji su se održali bili su putem platformi. U medijima smo dali preko 300 izjava diljem RH i uputili 78 priopćenja i različitih reagiranja na novinske članke.
Utjecaj epidemije COVID-a 19 i potresa, u 2020. godini pokazao je sve nedostatke u sustavu na koje godinama ukazujemo, a koji su u protekloj godini dodatno otežali život osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju.
Svi građani RH pa tako i osobe s invaliditetom, pokazali su izdržljivost i snagu, ali su bili prisiljeni promijeniti način života, način liječenja (pa i umiranja), način na koji ostvaruju svoja prava ili ih pružaju drugima. Sve što se dogodilo, na posebno se težak način odrazilo na osobe s invaliditetom.
Problemi poput nedovoljnog broja stručnjaka i djelatnika u institucijama u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi, nedostatak informatičke pismenosti i informatizacije radnih procesa velikog broja institucija, slaba dostupnost različitih usluga, prijevoza, zatim izolacija i prestanak odvijanja rehabilitacijskih, socijalnih i obrazovnih programa za različite kategorije djece s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom već jesu, a tek će pokazati svoje posljedice na području fizičkog, psihičkog, emocionalnog i socijalnog zdravlja pojedinaca i obitelji.
Često je izostajala kontinuiranost u provođenju zdravstvenih usluga, kako u kući tako i u ustanovama. Zbog opterećenosti zdravstvenih djelatnika specifične potrebe osoba s invaliditetom prilikom bolničkog liječenja bile su zanemarene što je kod mnogih dovelo do pogoršanja u zdravstvenom stanju.
Kroz godinu smo pratili upute i mjere koje je HZJZ donosio u odnosu na različite kategorije građana i institucija i kako se primjena tih mjera odražavala na živote osoba s invaliditetom.
Prema podacima HZJZ, na dan 26.1.2021. u RH je bilo ukupno 225.648 zaraženih osoba, od čega je bilo gotovo 12% OSI. Od 4.684 umrlih od posljedica COVIDa-19, njih gotovo 38% bile su OSI.
Pratili smo način na koji se epidemiološka situacija odražavala na život osoba s invaliditetom kroz pritužbe građana. Vezano uz epidemiju, najveći broj odnosio se na prava iz radnog odnosa odnosno potrebu osiguravanja rada od kuće kako OSI tako i roditelja i drugih članova obitelji koji brinu o DTUR, i odraslim OSI u trenutku kad su zatvoreni vrtići i škole i kad je došlo do prestanka provođenja poludnevnih i dnevnih boravaka te drugih programa.
Nastava od kuće i na daljinu kao jedan od oblika obrazovanja u uvjetima epidemije, posebno se negativno odrazila na učenike s teškoćama u razvoju jer se u tim uvjetima nije mogla osigurati sva stručna podrška pa su roditelji u mnogim slučajevima preuzeli glavnu ulogu i bili i roditelji i pomoćnici u nastavi i sva druga podrška da bi njihovo dijete koliko-toliko moglo savladati tražene zadatke. Prema zadnjim uputama MZO-a vidljivo je da je došlo do bolje pripreme i kvalitetnijih promišljanja sustava obrazovanja prema kojima učenici s teškoćama u razvoju nastavu na daljinu mogu pratiti uz pomoćnika u nastavi te se još jednom naglasak stavio da učenici s teškoćama u razvoju kada god je moguće nastavu trebaju pratiti u školskim prostorima uz pridržavanje epidemioloških mjera.
Osim izazova vezanih uz pandemiju, pritužbe koje zaprimamo na temelju negativnih iskustava roditelja upućuju da je potrebna dosljedna primjena donesenih propisa, kao i nužnost tumačenja i provođenja na način koji uključuje pravo djeteta i učenika na pristup inkluzivnom obrazovanju. Nužno je jačanje profesionalnih kompetencija svih zaposlenika, osigurati kvalitetnije potpore i podrške obrazovanju kao što su pomoćnici u nastavnici i stručni komunikacijski posrednici te potrebna asistivna tehnologija i pomagala. Što se tiče visokog obrazovanja, nužno je doraditi postojeći zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kako bi prepoznao studente s invaliditetom te kroz primjenu u praksi osigurati kontinuiranu podršku i prilagodbe potrebne za savladavanje prepreka vezanih uz invaliditet neovisno da li se radi o visokom obrazovanju u ustanovi financiranoj od strane državnog proračuna ili onih u privatnom sektoru.
Uz obrazovanje i na području rada i zapošljavanja u 2020. godini nije bilo značajnije zakonodavne aktivnosti. OSI i dalje nisu ravnopravno zastupljene na tržištu rada, što je posljedica neostavarivanja prava prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima te neosiguravanje razumne prilagodbe u tijeku radnog procesa. Pozdravljamo uvođenje poticaja kojima se sufinanciraju troškovi prijevoza OSI što je bila značajna prepreka za pristup tržištu rada, na koju smo godinama upozoravali. Međutim, još uvijek nije osigurano pravo podrške poput radnog asistenta koje bi mnogim OSI olakšao i osigurao ulazak na tržište rada. Ponavljam, smatramo da bi poslodavci u slučajevima kada zaposlene OSI podnesu zahtjev za osiguravanjem razumne prilagodbe radnog mjesta trebali imati obvezu korištenja usluga Centara za profesionalnu rehabilitaciju jer bi na taj način imali određeni alat kroz stručni i objektivni pristup, a i spriječila bi se diskriminacija na radnom mjestu te bi se osigurale odgovarajuće prilagobe i utvrdile jesu li one opravdane i razmjerne za poslodavca.
Kada osobe nisu zaposlene tada su ili u sustavu socijalne skrbi ili koriste prava iz mirovinskog osiguranja.
Istaknula bih da je zbog opće nesposobnosti za rad evidentirano 39.499 osoba koje imaju prosječnu mirovinu 2387,55 kn, invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad njih 63.010 u prosječnom iznosu od 1986,44 kn, a od njih samo 4847 radi.
Najčešće pritužbe u ovom području odnosile su se na staž osiguranja s povećanim trajanjem, dugotrajnost postupka u ostvarivanju mirovina, ali isto tako na izračun mirovina i pravo na dječji doplatak. Samozaposleni OSI, obrtnici ili oni koji obavljaju samostalnu djelatnost, prituživali su se zbog ukidanja staža osiguranja s povećanim trajanjem i to unatrag, odnosno retrogradno, čime su bila prekršena njihova temeljna prava. Uputili smo upozorenja i ukazali na nezakonitost takvog postupanja te je nadležno ministarstvo prihvatilo naše mišljenje kao i mišljenje pojedinaca pa su ove godine izmjenjene sporne odredbe.
Povećani broj pritužbi u području socijalne skrbi jasno govori o problemima s kojima su se osobe s invaliditetom i njihovi bližnji suočavali zbog siromaštva, oskudice te nemogućnosti da se zadovolje osnovne potrebe. Niski iznosi socijalnih naknada i strogi cenzusi ograničavaju dosege socijalnih intervencija, a pritužbe građana u većoj mjeri nego ikada do sada odražavaju rezignaciju i potpunu malodušnost zbog uvjeta u kojima žive svoje živote.
Kad usluge nisu dostupne ili su ograničenog opsega, a naknade ne omogućavaju podmirivanje potreba za samostalan život, smještavanje osoba u ustanove postaje jedino rješenje. Upravo su uvjeti života u domovima, ograničavanje slobodnog izlaska, i nemogućnost izbora aktivnosti do kojih je došlo uslijed epidemije također bili razlog pritužbi koje smo zaprimali u proteklom razdoblju.
I na kraju posebno bih se željela osvrnuti na područje pristupačnosti i mobilnosti, položaj udruga osoba s invaliditetom kao i izazove koje su razotkrile krizne situacije potresa s kojima smo bili suočeni u 2020. godini.
Kao društvo postali smo svjesni da nije oštećenje osobe ono što osobu onemogućava u sudjelovanju u aktivnostima, već su to prepreke u našoj/njihovoj okolini. Međutim, unatoč donesenim propisima, nije došlo do značajnijih promjena u praksi.
Pozivamo se kao država da smo top destinacija u turizmu, a istovremeno obitelji čiji su članovi OSI i DTUR rijetko gdje mogu pristupiti plažama, OPG-ovima, boraviti na selu ili kod nekih privatnih iznajmljivača, a također i dalje su mnoga javna tijela i ustanove kao i druge pravne osobe u privatnom vlasništvu arhitektonski, orijentacijski i komunikacijski nepristupačne.
U prijevozu OSI su se najčešće prituživale na neprilagođen javni, mjesni, gradski, međugradski kao i međužupanijski prijevoz što je poseban problem u manjim mjestima, zaleđima, ruralnim sredinama te na otocima. I dalje se problemi odnose na starost voznog parka, neprilagođenost vozila i stajališta, nedostupnost prilagođenih vozila preko udruga i drugo, a ograničenja tijekom 2020. još su uzrokovala dodatnu izoliranost i ovisnost OSI o vlastitom prijevozu. Također, ponovno upozoravamo da pravo na oslobođenje od plaćanja cestarine treba biti vezano uz nositelja prava odnosno osobu, a ne vozilo kako bi one osobe kojima je to potrebno imale osiguran prijevoz neovisno o tome posjeduju li osobno vozilo.
Ponovno upozoravamo na probleme s nepropisnim parkiranjem na označenim mjestima za parkiranje OSI te zlouporabu prilikom korištenja i ostvarivanja prava na znak pristupačnosti.
U kriznoj 2020.udrugesu često bile jedina poveznica osoba s invaliditetom i sustava, a u mnogim sredinama su i dalje jedini pružatelji usluga o kojima izravno ovise zdravlje i kvaliteta života osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Usprkos tome udruge su se prve našle na udaru mjera štednje i ukidanja sredstava i za već odobrene projekte što je mnoge udruge uz borbu protiv pandemije dovelo do borbe za vlastiti opstanak.
Od 2016. do 2020. financiranje usluge osobnih pomagača bilo je stabilno, a u 2020. počinje se natječaji samo za usluge, a i oni kasne, nacionalni projekti i projekti koji se financiraju iz Europskog socijalnog fonda ocjenjuju se po godinu ili dvije, što znači da u tom razdoblju nema financiranja, a kadrovi u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje kao ugovornom tijelu se kontinuirano mijenjaju te nema sustavnosti i pravovremenog odobravanja zahtjeva za nadoknadu sredstava. Stoga pozivamo nadležna tijela da se uspostavi sustavno financiranje te osigura opstanak udruga koje su u mnogim uslugama produžena ruka države i kao takve ih treba respektirati.
Krizna situacija poput potresa pokazala je veliku solidarnost građana RH, posebice prema OSI i obiteljima DTUR.
Prema saznanjima samih građana koji proživljavaju teške posljedice i na temelju informacija nadležnih tijela, predložili smo uspostavu sustava podrške, stvaranje baze podataka, kao i dodatne razrade operativnih planova i planova koji sadrže protokole o evakuaciji i spašavanju. Upravo potaknuti našim preporukama, HZJZ je započeo s postupkom izrade digitalnog alata koji bi u slučaju katastrofe mogle koristiti žurne službe za područje RH. Stoga svakako treba omogućiti da se u mjerama i aktivnostima za korištenje sredstava iz fondova EU predvide aktivnosti koje će osigurati financiranje digitalnih rješenja kao pomoćna sredstva hitnim službama u slučaju potrebe za spašavanjem OSI. Također smo upozorili na potrebu osiguranja pristupačnosti u kontejnerskim naseljima, kao i pri obnovi i izgradnji objekata.
Puno toga bi još mogla navesti u ovom uvodu ali svakako predlažem da se Izvješća pravobraniteljstva koriste jer sadrže brojne pojedinačne, stvarne primjere, razne prijedloge, mišljenja i rješenja i vjerujem da na svim razinama ovog društva mogu pomoći da budemo okrenutiji jedni drugima i da ono što se donosi i raspravlja na ovom uvaženom mjestu ima uvijek za posljedicu korist za svakog pojedinca, a posebno za DTUR i OSI.“
Više o navedenoj raspravi i materijalima možete pogledati OVDJE
Izvor: Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom