Vijesti / 13.7.2017.

IN PORTAL - MOJA PRIČA: MARIJA KELEČIĆ

"Niste platili, niste ni prošli", rečenica je zagrebačkog liječnika prilikom pregleda koja se usjekla u pamćenje Marije Kelečić, predsjednice Udruge invalida rada i ostalih osoba s invaliditetom Virovitica, a koja zbog toga nije ostvarila nikakva prava

IN PORTAL - MOJA PRIČA: MARIJA KELEČIĆ

Rođena je u srpnju 1948. godine u selu Rezovac u okolici Virovitice, u radničkoj obitelji Tomljanović sa sedmero djece, gdje je otac bio zaposlen, a majka domaćica. Osmogodišnju školu pohađala je u rodnom selu. "Pošto potječem iz vrlo siromašne obitelji, nisam se mogla redovito školovati pa sam poslije osmogodišnje škole počela raditi kao maloljetna osoba. Poslije sam se školovala uz rad. Moja struka je kožarsko-obućarska. Udala sam se sa devetnaest godina i napustila našu zemlju u potrazi za boljim životom. Cijeli život sam radila u obućarskoj industriji, pa tako nakon rođenja sina nakon sedam godina sam se vratila u domovinu u vlastiti dom, jer nisam željela da moj sin raste bez roditelja. Zaposlila sam se opet u obućarskoj industriji gdje sam s dobrim znanjem njemačkog jezika i struke radila kao prevodilac njemačkog u svojoj tvrtki koja je radila za Njemačku i Austriju", rekla je Kelečić.
Do iznenadne životne promjene došlo je nesrećom u firmi 1978. godine.
"Svoj invaliditet sam zadobila na radnom mjestu padom u tvrtki UKUS za dječju obuću u Virovitici, gdje sam povrijedila vratnu kralježnicu i od tada se moj život promijenio. Više nisam bila sposobna obavljati poslove koji su zahtijevali rad u određenim položajima", objasnila je Kelečić.
Idućih 15 godina trajala je svakodnevna borba na radnom mjestu, sve dok napokon nije ostvarila prijevremenu mirovinu. Usljed neizdrživih bolova, morala je često koristiti bolovanja pa je prolazila kroz različite torture i kontrole, često ponižavajuće. Položaj glave i ruku nikako joj više nije odgovarao da odradi svoj posao, izgubila je osjećaj u rukama, što je dovodilo do jakih trnaca. Kako se ništa izvana nije vidjelo, nije bilo ni razumijevanja. Dugo je trebalo da joj se odobri promjena radnog mjesta. Sve u svemu, marljiva od ranog djetinjstva, uvijek je davala sve od sebe, koliko god je mogla.
Neposredno prije dolaska u Zagreb, u slavonskoj bolnici su napisali u nalazu da je sve u redu, a trpjela je strašne bolove koji traju do današnjeg dana. Uslijed svega, nije bila pošteđena diskriminacije, ponajviše na radu. "Doživljavala sam veliku nepravdu na radnom mjestu sve do odlaska u mirovinu", prisjetila se.
Priznaje joj se samo 30 posto invaliditeta, tako da ništa u ovoj zemlji ne može ostvariti, dakle nema nikakva prava. A dijagnoze se ne smanjuju tijekom godina, već samo povećavaju.
U Udrugu invalida rada i ostalih osoba s invaliditetom Virovitica, koja je osnovana 1970., učlanila se 1983. godine. Predsjednica je postala 2003. godine. Prvo što je aktivno počela raditi sa suradnicima, a potaknuta vlastitim iskustvom nepravde i s uvjerenjem da su invalidi rada uvijek sposobni za rad pod određenim uvjetima i da s preostalom radnom sposobnosti mogu zaraditi svoju mirovinu samo ako im društvo pruži priliku i uvjete rada, jest kontrola županijske inspekcije zaštite na radu.
Prisjetila se da u to vrijeme nije znala ni upaliti računalo, ali je imala čvrstu volju i ustrajnost da nešto napravi za svoju zajednicu: „Moja upornost i volja da pomognem osobama koje su bile izložene istim problemima kao ja te volja za znanjem da nikada nije kasno nešto naučiti, pomogli su mi da sam pribjegla edukaciji na računalu da mogu kvalitetno i na vrijeme odrađivati zadane mi zadatke. Kupila sam računalo od moje male mirovine i tako sjetih se riječi Marice Mirić, koja nam je na jednoj edukaciji za pisanje projekata kazala: 'Što ne znam - pitat ću, ako ne znam - naučit ću i sve mogu ako hoću!' Poslije moga prvog napisanog projekta Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, kojeg sam napisala rukom i poslala, i dobila, počela sam pisati na računalu i savladala svu moguću tehniku rada.“
Nakon 14 godina na mjestu predsjednice, može se pohvaliti da Udruga, koja broji više od 150 članova, danas ima strogo razrađen dugoročni poslovni plan aktivnosti koje kroz razne projekte i programe lokalnih zajednica i raznih ministarstava pruža svojim članovima i ostalim građanima, prvenstveno razne socijalne usluge za stare i nemoćne osobe.
"Kao predsjednica Udruge zalažem se za ravnopravnije mogućnosti svih građana na području Virovitičko-podravske županije. Momentalno imamo tri projekta: jedan Ministarstva za demografiju, mlade, obitelj i socijalnu politiku te dva projekta lokalnih zajednica", rekla je Kelečić.
Članovi unutar Udruge imaju omogućenu stalnu podršku Hrvatskog saveza udruga invalida rada - kroz pravna savjetovanja, a u koji se Udruga uključila prije 20-ak godina.
Kelečić najveći problem za daljnji napredak vidi u činjenici da živimo u dosta pasivnom i slabo industrijski razvijenom području.
"Nekada je Virovitica imala tri zaštitne radionice u pogonima u sklopu tvornica – Flora, Rapid i TVIN, gdje su invalidi rada i ostale osobe s invaliditetom našle svoje mjesto i nisu bili na teret državi i društvu. Danas toga više nema, jer ne smije se ni reći da je netko bolestan.
Najviše bi voljela, kako sama kaže, realizirati projekte kojim bi pomogla nemoćnim ljudima. Sad sve ovisi o onima koji spadaju u takozvanu vladajuću nomenklaturu
                         
Klaudija Klanjčec
Objavljeno: 11.07.2017   
     

Hrvatski savez udruga invalida rada - HSUIR

Hrgovići 47, 10 110 Zagreb

  • Tel.: +385 1 48-29-295
  • Fax: +385 1 48-29-076
  • info@hsuir.hr
  • OIB: 18890872018
  • IBAN: HR2623600001101372628
  • Radno vrijeme 7:30 - 15:30h (ponedjeljak - petak)

    HSUIR - PRAVNO SAVJETOVALIŠTE

  • besplatne pravne informacije i savjeti
  • Tel.: +385 1 48-29-295
  • info@hsuir.hr
  • Svaki dan 9:00 - 14:00 (ponedjeljak - petak)